Iako mi je ovaj park prirode relativno blizu, trebalo je godina i godina da dođem ovdje i prošetam stazama ove planine.
Zaputili smo se Zlatnom dolinom do mjesta Velika od kud je krenuo put do vrha planine, a zatim spuštanje prema planinarskom domu Jankovac.
Velika je mjesto u koje smo dolazili na bazene i kampiranje na livadu još kao djeca, ali i kasnije.
Sada je to mjesto obraslo u korov, a na livadi nedovršena betonska građevina. Pogledom na ovo mjesto sada, nije me utješio ni nedaleko uređen kamp Duboka.
Papuk mi je ipak pružio utočište od užurbane svakodnevice. Prije svega nepregledne šume.
Dolaskom do planinarskog doma, prvo smo se prošetali oko jezera stazom drvenih oblutaka.
Sreli smo putem zmije, gušterice, patke, malene gnjurce i veliki broj biljnih vrsta.
Sasvim mi je bilo jasno zašto je grof Janković izabrao baš ovo mjesto.
Moram priznat da mi je Grofova staza najljepša poučna staza od naših parkova prirode.
Samo ću navest neke točke: putovanje jedne kapljice, endemska gracija jankovačkog izvora, posljednje počivalište zanesenjaka, šumska kraljica i teče i teče i teče jedan slap...
Slap Skakavac vrh je ove priče. Visok je 35 metara pa ga ne možeš ni snimit u cjelosti.
U jednom trenutku izašlo je sunce točno iznad slapa i moglo se vidjeti mnoštvo sitnih kapljica.
Promatrajući ovu ljepotu prirode osjećao se mir i spokoj. Razigrane kapi raspršene u plesu svjetlosti
što bi rekao grof.
Nije bilo kiše u šumi, ali sam razumjela što je grof mislio pod tim. Kišu u šumi doživjela sam tumarajući obroncima Dilj gore, još kao dijete dok sam praznike provodila kod bake koja je
živjela sama u brdima.
Još malo zelenih fotografija, za odmorit dušu...
Potok Kovačica
Mahovina
