U predvečerje, iznenada
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on-krvareći ljepotu-
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
(Dobriša Cesarić)
Ova fotografija snimljena je jedno kasnoljetno popodne, dok se ispijala kava
ispred NSB-a u Zagrebu. Uživalo se u šetnji, posjetu meni dragoj knjižnici, Chemacu
i toplom i ugodnom vremenu. To su trenuci kad se zaustaviš i shvatiš koliko je lijepih
stvari oko tebe i koliko si baš ti sretan da primjetiš svu ljepotu ovakvih trenutaka.
Vidjeti što drugi ne vide, blagodat je odabranih.