Oblak

U predvečerje, iznenada

Ni od kog iz dubine gledan,

Pojavio se ponad grada

Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,

I on je stao da se žari,

Al oči sviju ljudi bjehu

Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:

Za vlašću, zlatom il za hljebom,

A on-krvareći ljepotu-

Svojim nebom.

I plovio je sve to više,

Ko da se kani dić do boga;

Vjetar visine ga je njiho,

Vjetar visine raznio ga.

(Dobriša Cesarić)

Ova fotografija snimljena je jedno kasnoljetno popodne, dok se ispijala kava
ispred NSB-a u Zagrebu. Uživalo se u šetnji, posjetu meni dragoj knjižnici, Chemacu
i toplom i ugodnom vremenu. To su trenuci kad se zaustaviš i shvatiš koliko je lijepih
stvari oko tebe i koliko si baš ti sretan da primjetiš svu ljepotu ovakvih trenutaka.
Vidjeti što drugi ne vide, blagodat je odabranih.